Pisac, epizodist i teoretičar

Pisac, teoretičar i epizodist 

Sjedio je za stolom uz pivo, kutiju Marlboroa, zagledan u daljinu. Lijevom je rukom milovao mišicu desne, u kojoj je držao cigaretu. Rukavi košulje bili su zavrnuti da bi se vidjeli mišići koji su izgledali grudasto, kao da je netko ispod kože implantirao krpe umočene u gips. Ručni se sat tada nosio obvezno na desnoj ruci. Uglancane cipele spašavale su cjelinu dojma koji je trpio zbog »istočnih« traperica. Želio je izgledati misteriozno, najjače, i znao je da je devedeset devet postotaka uspjeha u tome da zauzme pozu najjačeg i misterioznog, a da mu ostali povjeruju. Početak slave ne pamti ni on sam. Jednom kad priča krene, ona sama vodi svog junaka. Epizodiste, da bi pridobili pažnju, moraju izaći iz te priče i napisati nešto drugo. Oni umješniji, 'vješti u pisanoj riječi', črčkaju koješta već kao likovi u tuđoj fikciji, pa ponekad – ali iznimno rijetko – uspiju skuhati poparu i čitateljima i autoru, te sujetnim glavnim likovima tako što izmijene naizgled logičan i nepromjenljiv tijek pripovijesti.

Nikad ne opisuj izgled likova. To pisac čini kada ne zna što bi o suštini. Ne pokušavaj se uživjeti u drugoga. Jedini koga poznaš si ti, a i to jedvice. Kada opisuješ drugog – nagađaš. Suvremenog pisca zanima isključivo on sam.

Buffet »BUS« kod postaje Č. nije imao rashladne uređaje, ali je pružao utisak hladovine. Taj je utisak na posjetitelje sugestivno djelovao. Ljeto je bilo vrelo i ljudi su već od prijepodneva bili pijani od vrućine. Mlačno je pivo stoga imalo učinak homeopatskog lijeka – potiralo je usporenost i čamotinju žege. Č. je ljeti bio pust; budući nije bio gradić na auto-cesti već selo gdje su spavali radnici pilane i tvornice cigala, rijetko koji vozač bi potražio okrijepu.

Ne opisuj scenografiju. Moderni pisci deskripciju smatraju balastom. Sve što trebaš priopćiti čitatelju jest ono što dolazi iz tvoje vizure. Što znači opis kuće, krajolika, vremenskih uvjeta? Također, čitatelje ne zanima ni odjeća ni obuća likova.

Buffet »BUS« bio je baraka s velikim prozorima. Pribijena uza zid uzvišice obrasle čempresima, krčma je sličila ulazu u špilju. Sjena je ljeti bila slaba zaštita od visokih temperatura, ali tješila je ljude. Ispred »BUS«-a su sve do duboko u jesen stajala dva stola. Bila su prekrivena tamnocrvenim stolnjacima i pepeljarama od zelenog lima. S tih stolova gosti su mogli vidjeti: put, varkom oka umanjenu autobusku postaju udaljenu oko 800 m, obrise prvih kuća u glavnoj ulici u Č.-u sa samačkim hotelom kao najvišom zgradom, dalekovod i trafo-stanicu, kao i vrh obližnjeg brda gdje su rudari iz susjednog grada imali »vikendice«.

“Sjedio je za stolom uz pivo, kutiju Marlboroa, zagledan u daljinu, i lijevom rukom milovao mišicu desne, u kojoj je držao cigaretu. Rukavi košulje bili su zavrnuti da bi se vidjeli mišići koji su izgledali nekako grudasto, kao da mu je netko implantirao krpe umočene u gips ispod kože.« Pored njega sjedili su žutokljunci, kandidati za opasne tipove. Gledali su ga i šaputali, nadajući se da će ih pogledati, možda im platiti sok ili pivo.

Ne opisuj emotivne živote epizodista – time se kompromitiraš i postaješ realist. Sveznajući pripovjedač je mrtav. Zaboravi na sat, kalendar, historijsko vrijeme i zemljopis. Nisi novinar i ne moraš odgovarati na pitanja tko-gdje-kada-zašto-kako.

»Sjedio je za stolom uz pivo, kutiju Marlboroa, zagledan u daljinu, i lijevom rukom milovao mišicu desne, u kojoj je držao cigaretu. Rukavi košulje bili su zavrnuti da bi se vidjeli mišići...« Bilo je vrelo i u buffetu se topio hladionik. Vlasnikova žena, Francika, morala je na pod staviti kuhinjske krpe. Pivo je bilo mlako. Radio je mogao emitirati samo srednje valove i potenciometar je bio pokvaren, tako da je sve sličilo ambijentalnoj glazbi. Čak su i novokomponirane pjesme (termin 'turbo-folk' nije još postojao) zvučale drukčije.

»Ova mi zvuči nekako 'stranjski'!«, reče on. »Što?«, upita Francika iako je znala na što je mislio. »Kad je tako utišano, sve mi zvuče isto.. 'stranjski'.« »Aha...Moram ga nagovoriti da popravi...« »Ma pu-sti«, otegnuo je. »Baš je fino ovako.«

»VINKO!«, dječiji se glas derao s puta. Francika ispusti čašu ali je uhvati prije no je pala. »Ajme, što je?«, upita se. »VINKO!«, vikao je – sada se i vidjelo – dječak, noseći u ruci koverat.

»?«, Vinko je pijuckao pivo i milovao mišicu. Gledao je u cipele, kao da provjerava jesu li još sjajne. Hladnokrvnost je bila neizmjerna, ali nije imala koga dojmiti – tu su bili samo žena vlasnika buffeta i dolazeći švrćo iz kraja, kao i klinci za susjednim stolom.

»Brzojav«, reče dječak zadihano.

»A što vičeš, Tole, a?«, tepala je Francika donoseći mu limunadu. Vinko je uzeo brzojav i čitao mrdajući usnicama. Francika ga je ljubopitljivo gledala i čekala da čuje o čemu je riječ. Uvijek je mislila da se brzojavom javljaju samo loše stvari.

Sve likove osim glavnog, to jest tebe – pripovijedača, neka imenuju drugi likovi, vokativom. Nemoj kao biograf, to je taj i taj, rođen tamo i tamo... Ti znaš tko si, a i to samo djelomice. Likovima moraš pogledati iskaznice.

Vinko je ustao, presavio brzojav više puta i turio ga u džep od košulje. Stavio je novčanicu ispod boce piva, kimnuo Franciki i otišao. Francika se veoma iznenadila jer je tako nešto viđala samo u filmovima – da se plaća ne čekajući konobara i da se ode bez čestitog pozdrava. Za susjednim stolom klinci su živnuli. Sadržina brzojava ostala je visjeti u zraku kao jak vonj koji se iznenada pojavi i ometa ne samo sve druge mirise već i sve misli. Francika je zabezeknuto gledala u stol za kojim je Vinko do malo prije sjedio a onda je prenu uzvik:

»Tole, budalo!« Zaključila je da su klinci ispitivali Toleta je li je pročitao brzojav i očito su utvrdili da nije. Počeli su mu lupati čvrge i švrćo je plačući pobjegao.

Minutu nakon Vinkova odlaska, u »BUS« je svratila i djevojka po imenu Andrijana. Klinci su već nagađali o sadržini brzojava. Andrijana je to prekinula još dok je – gledana izdaleka – bila veličine dječije lutke.

Nikada imenom ne uvodi nepoznati lik usred priče. Ako to ipak učiniš, nemoj to popratiti deskripcijom izgleda. Novi se lik samouvodi efektnom frazom, ili ga drugi lik oslovi. Svako drugo predstavljanje atak je na očekivanja suvremenog čitatelja.

Andrijana je imala vruće hlačice od starih traperica. Nosila je nanule što je po šljunku i kamenu bila obuća za mučenje. Svježe depilirane noge pokazivale su nekoliko modrica. Na jednom joj je koljenu bio prištić. Andrijana je nosila torbicu s obje ruke pravo ispred solarnog pleksusa, što je kretanje njenih kukova činilo još izrazitijim. Klinci su izdaleka zamišljali njene guzove kako ispadaju iz uskih hlačica. Ružičasta maja jedva je pokrivala pupak – to su vidjeli već kada je prelazila drum – a nazirali su se i obrisi grudnjaka. Pogledala ih je, zastala, pa onda krenula prema njihovom stolu. Klinci su znali da ide k najstarijem.

»Zdravo«, rekla je. »Zdravo«, rekao je najstariji klinac i ušmrknuo cereći se. Odmjeravao ju je hinjenim prijezirom koji je trebao prikriti požudu i svako malo se okretao prema ekipi, cerekao i namigivao. Zapalio je novu cigaretu iako je jednu već imao u pepeljari. Andrijana je bila jedina slobodna djevojka u Č.-u. Šetnja do »BUS«-a bila je zabava koju si je ljeti mogla priuštiti. Znala je, bitku koju vodi s ovdašnjim mladićima izgubila je; ako »da«, svi će znati i morat će bježati. A nije imala kamo. Ali, nada je uvijek tu – možda sretne nekog. Možda nekog starijeg, tko se neće hvaliti. Tko može pomoći. Ipak, ne treba biti grub ni s klincima, misli Andrijana, svima treba pružiti priliku, jer treba nešto i dati da bi se primilo – tako su je učili.

»E pa dobro, vidimo se«, rekla je Andrijana tužno i otišla do Francike po litar mineralke, da pokaže da je zato došla. Klinac je pljunuo za njom i odjednom se oslobodio kada djevojke više nije bilo u blizini. Počeo je lijevom rukom milovati mišicu desne, u kojoj je držao cigaretu. Rukave nije morao zavrtati jer ih nije ni imao. »Vinko dobio brzojav!«, viknu klinac i zacereka se. Odlazeći, Andrijana ga praštajući pogleda. Voljela bi da joj napiše pjesmu. Da joj kupi kremšnitu i da otpleše s njom uz »Proplakat će zora«. Voljela bi da si može kupiti zvonare i dobre cipele a njoj možda ljepšu torbicu. Kada bi umio pomilovati po grudima a da ne ostavi modrice. I kada se ne bi toliko hvalio. I kada bi umio lijepo pozdraviti njenu majku. Sve je to Andrijana mislila i praštala je, a to je praštanje nestajalo u bezdanu neznanja, bez svjedoka. Praštanje je često kao svjetlost umrle zvijezde. Stigne do promatrača onda kada više nije važno. Oprostila je i Vinku, to što je s njim zatrudnjela i što je otišla u susjedni grad da pobaci i što je na operacijskom stolu netom umrla. Srčana mana, za koju nije znala, pokazala se fatalnom čak i u lokalnoj anesteziji. Vijest o njezinoj smrti nalazila se u brzojavu koji je Vinko dobio. U torbici su našli ceduljicu s njegovom adresom i porukom »Obavijestiti ako pođe...«.

Nemoj se pridržavati vremenskog slijeda događaja. U postmodernističkoj prozi sve je moguće, likovi se mogu oživljavatii, mogu biti na više mjesta istodobno, a i neživi likovi od, npr. ljepenke, mogu poslužiti. Pokojni likovi slobodno neka ti se šeću po prozi.

Riječ pisca

E pa, teoretičaru, posljednjeg sam se držao. Za ostalo, oprosti, ali sereš. Nemoj ovo nemoj ono... Ali za Andrijanu – to prihvaćam. Ona je anđeo, ona mi uvijek može doć' u bilo koju priču koju sam ikada napisao, koju pišem i koju ću napisati. I neka njeno praštanje bude anđeoski uvid, evo upućujem tradicionaliste, a modernistima eto utjehe – i ja sam, kao i E. A. Poe, protivnik didakticizma u književnosti. Ne mora biti uvid. A sad si moram u toplice – premlatili me na buvljoj pijaci,dok sam kupovao »Postmodernizam za početnike« za bagatelnih 20 kuna. Počinitelj mi je nepoznat, a i razlog. Maloljetan je, sjećam se samo zavrnutih rukava...

Riječ epizodista

Brate, trebao si pazit što pišeš. Nisi smio napisat (il' prepisat?) ovo:

Epizodiste, da bi pridobili pozornost, moraju izaći iz priče i napisati nešto drugo. Oni umješniji, »vješti u pisanoj riječi«, črčkaju već koješta kao manji likovi u tuđoj fikciji, pa ponekad – ali iznimno rijetko – uspiju skuhati poparu i čitateljima i autoru i sujetnim glavnim likovima tako što izmijene naizgled logičan i nepromjenljiv tijek pripovijesti.

Mis'im, brate, htio si i novce i ovce – biti pisac i veći teoretičar od teoretičara. To ti se zove, ono, »podrivanje paradigmatskog autoriteta«, »poigravanje s pripovijednim perspektivama«! Igračka plačka. Ja sam bio jedan od 'klinaca'. Volio sam Andrijanu i pisao joj pjesme i prozu. Svi su mislili da su zadaće. I tek kada sam se kao radnik koji vanredno studira izgradio kao lik, osmjelio sam se. Skuhao sam svima poparu. Nitko vam nemre pomoć. Ni Pavličić.