Wednesday, April 27, 2016

Glembajevi trče poĆasni krug



Iva Milošević je Maratonce temeljito prepevala. Misilm, film je prepevala a ponekad se držala teksta komedije kao pijana plota.
A i komad je prepevala, jer najmlađi član familije Mirko želi da se bavi novinarstvom a ne filmom, Kristina ne svira glasovir već gitaru i tako to.
Ona ćuti kao i u prvobitnom tekstu. 

Govor Mirka, to jest „Bogdana Diklića“ na kraju komada je dugačka tirada o tranziciji. Filip Detelić je potpuno drugačiji Bili Piton...


Gledaoci koji u glavi imaju film Slobodana Šijana (malo je onih koji pamte predstavu iz Ateljea) prepoznaće samo neke delove. Signature jokes su namerno preskočene.

Ovo je najozbiljnija predstava u povijesti Kerempuha. Više bi priličila Gavelli, sve je ozbiljnije, sve je – glembajevski. Rediteljka je želela da pratekstu priđe studiozno, izabrala je teži put, iako bi siguran dobitak bio samo „prepričavanje“ filma. Takav pristup bi možda svima bio lakši, ali koja je fora u tome? Ovako su glumci imali prilike da zaista izgrade ličnosti, da otelotvore nekoliko generacija jebivetara i ženomrzaca. Beogradskoj publici možda nije mnogo značio trud da se radnja smesti u tranzicioni Balkan, ali je zagrebačkoj to sigurno bilo prijemčivije.  


Beograđane je oduševila Elizabeta Kukić (inače zagrebačka Gospođa Ministrica) koja je igrala „Miju Aleksića“. Dobila je specijalan aplauz. Ličila je na Vlatka Mačeka s onom maskom i perikom. Hrvoje Kečkeš – Laki – je ostario ("sazreo"), pa je povremeno zvučao kao Sven Lasta. Tarik Filipović kao Đenka je odigrao spin off iz svog „Spektakluka“.

„Pavle Vujisić“ – Nikša Bitijer – zvučao je i izgledao kao slikar Mladen Trnski, i on  se posle “Mije Aleksića“  najviše dopao gledaocima.

„Bogdan Diklić“ Mirko je imao najnezahvalniji zadatak – kao pravi Zagrepčanec purger, onaj koji ne razlikuje „ć“ od „č“, bio je zamišljen da bude kao nekakav „Pipo Fink“ iz jednog romana Dubravke Ugrešić. To što je on morao da glumi bilo je krležijanstvo. Dušan Kovačević je jamačno zadovoljan kako je redateljka taj lik izgurala do kraja.

1 comment:

HlewagastiR said...

Posle onih prvih utisaka:::
veoma ozbiljna, studiozna i teška predstava, u stvari praizvedba dramskog teksta za one koji se sećaju samo filma.

(U predstavi Ateljea, davno, Đenku je igrao Dragan Nikolić. Nema TV snimka i to je još jedan podsetnik koliko je pozoriš te prolazno.)

Rediteljka i glumci su želeli nešto da kažu a ne da prepričavaju. Taj horizont očekivanja radi protiv predstave.

Ovo je bila tragedija, a ako je gledaocima to smešno i to ne zbog toga što se "smeju smrti u oči", već zato što ne uviđaju da su kuvane žabe, onda je to dvostruka tragedija.

Kerempuhovi "maratonci..." su, kako bi rekli seljaci, subverzivna predstava, smeštena u Beograd možda kao što je Breht smestio svog dobrog čoveka u Sečuan.

Sve ono zabavno, plus muzika Đorđa Marjanovića sa gramofona - to publika dočekuje oblaporno i zahvalno, jer je umorna, srećna što se ugurala u prepunu salu i nije joj do "aktivizma" i razmišljanja.

Odavno nisam video studiozniju predstavu.
Valjda to neće biti bacanje bisera pred svinje.